live to fly
Čovek ptica
 Van mreže
Model: Electron
Marka: Ozon
Poruke: 645
|
 |
« poslato: 13 Maj 2007, 15:10:19 » |
|
Evo teksta koji je meni lajiku malo objasnio princip rada termike i njenog koriscenja u svrhu letenja paraglajderom i sazivota sa pticama.
Autor Will Gadd(svetski rekorder u preletu-425km)
TEHNIKA LETENJA
Ovaj èlanak je posveæen termici i sastojise iz tri dijela. (Autor ovog teksta je: Will Gadd. William Gadd je vlasnik više svjetskih rekorda, od kojih je zadnji 425 km, postignut 21.6.2002. u Zapati, Teksas, SAD. Èlan je profesionalnog Red Bull paraglajdng tima). Prvi dio pokriva kako se termika formira i oslobaða sa zemlje, dok drugi dio pokriva vezu termike i oblaka. Zadnji dio feljtona je posveæen letaèkim tehnikama.
Kolektori, fitilji i okidaèi (Dio I)
Termika i oblaci (Dio II)
Tehnika jedrenja (Dio III)
Kolektori, fitilji i okidaèi (Dio I)
Srž uspješnog preleta èesto leži u odgovoru na pitanje:" Gdje je sljedeèi termiæki stub?" Ako ste u moguènosti da odgovorite na to pitanje taèno èak i u 90% sluèajeva, onda bi život mogao da bude mnogo, mnogo lakši. Smatram da je kljuè uspjeha za svakog pilota da razvije svoj sistem za razumjevanje termike, a potom da ga stalno usavršava. Samo na ovaj naèin pilot stvarno uèi na svakom uspjehu ili neuspjehu. Èesto èujem polaznike mojih kurseva: "Ah, pa znao sam ja to nekako, ali ovo uprošæava sliku mnogo." To je ono pravo, da se ima sistem prost i jasan, koji možete da usavršite svake nove sezone, kako bi imali što bolje rezultate. Ja u generalnom djelim moj model stuba na dva djela: predviðanja zasnovana na izgledu tla i neba. Ovaj èlanak je moj pokušaj da objasnim sebi i drugima koji su zainteresovani kako se termika pravi na zemlji i kako se uspješno pronalazi, drugi dio æu da posvetim nebu, a treæi dio kako jahati na termici.
KOLEKTORI
Zovem potencijalne predjele kolektorima, koji generišu sunèevu energiju i oslobaðaju je u vidu toplog vazduha ili termike-proces koji treba da zanima svakog uspješnog XC pilota. Vazduh iznad kolektora ima tendenciju da se zagrijeva, kako sunce zagrijeva zemlju, prvo se zagrijeva polako i jednako (planinaska termika u jutarnjim èasovima je najbolji primjer), a zatim kasnije u toku dana sljede mnogo jaèi udari ili ciklusi u poprilièno sliènom fazonu kao kad talasi udaraju o plažu.
Zamislite manje talase koji dolaze stalno, zatim set velikih, poslje kojih sljede mali talasi opet. Ako naðete dobar kolektor, èesto èete biti u moguènosti da održavate nulu i èekate da krene udarna termika, a ako ste nisko, ovo može da bude vaša jedina šansa. Sa kolektorima je sve vezano za sunce. Ako nema sunca, onda vjerovatno nema mnogo vazduha koji napušta zemlju (hladni frontovi i druge nestabilne vazdušne mase su izuzeci). Dok posmatram izvjesni kolektor, prvo se upitam: "Koliko dugo i pod kojim uglom sunce zagrijeva kolektor?" Savršen kolektor bi bio pod pravim uglom izložen suncu satima. Ovu lekciju sam nauèio za vrijeme Državnog prvenstva SAD-a ’96 godine, kad su svi vrhunski piloti odleteli na sunèanu stranu padine koja je doduše bila zavjetrena, dok sam ja otišao na vjetrenu stranu, gdje je sunce tek stizalo. Iscurio sam, oni nisu. U tom trenutku sam mislio da je moje iskustvo samo loša sreæa, ali sreæa nije imala ništa s tim, padina jednostavno nije bila osunèana dovoljno dugo.
Sljedeæi faktor koji odluèuje koliko se vazduh zagrijeva je površina koja je izložena suncu. Za dobru analizu teorije o termici preporuèujem Reichmanov "Cross-Country Soaring". U principu, suve površine sa dosta zarobljenog ili zaštièenog vazduha proizvode najbolje stubove. Žitarice koje sazrevaju do kasno u ljeto (pšenica, raž) zadržavaju dosta vazduha i oslobaðaju ponekad izuzetnu termiku. Suvo grmlje takoðe radi dobro, stjenovit teren sa dosta mrtvog prostora izmeðu stjena radi dobro, ali treba više vremena da se zagreje. Vlaga na zemlji absorbuje sunèevu enegriju i koristi je za isparavanje vode, proces hlaðenja koji ubija termiku. Vjetar uništava termiku, jer stalno meša vazduh iznad potencijalnog kolektora, spreèavajuæi ga ili da dostigne temperaturu sa kojom može da se uzdigne ili ga pretvarajuæi-ono što je bilo dobar stub-u haotiænu masu, pogotovu blizu zemlje.
Dugaèke linije rastinja ili drveæa oko veoma suvog podruæja pokrivenog grmljem, èesto æe da zadrže porciju vazduha u mirovanju. Termiku možete osjetiti na zemlji hodajuæi naokolo; osunæana, suva mjesta zaštiæena od vjetra biæe toplija. Iako zvuæi èudno, dosta sam nauæio hodajuæi planinama i osjeæao hladan vazduh zimzelene šume u kontrastu sa toplim vazduhom na stranama bez vegetacije. Što je više zaštiæeno i osunæano mjesto, to æe biti toplije, a samim tim i veèe šanse da uhvatimo vožnju na gore. Ovo znaæi da su èesto najbolji stubovi naðeni na zavjetrenim sunèanim padinama. Nije neki problem ako ste visoko i letite iznad, ali morate sami da odluèite sa koliko rotora želite da se poigrate ako ste nisko. Ovo nije èlanak o bezbjednosti. Mnogi piloti vjeruju da tamne površine kao što je parking ili put odašilju dobru termiku. Iako je asfalt crn i absorbuje velike kolièine energije, èesto ne radi dobro, jer nema šta da ga zadrži. Ako vidite ptice da jedre iznad parkinga ili puta-najèešæe æe da kruže u malim krugovima i neæe da dobiju na nekoj znaèajnijoj visini. Termika je èesta, ali nedovoljna za nas. Interesantno je to da parking pun automobila radi bolje nego onaj prazan, jer automobili umrtve kretanje vazduha i bolje ga drže. Put može da bude dobra fora, ali o tome kasnije.
Ugao terena je kritièna stavka. Na primjer, izorana suva zemljišta, skoro uvjek bolje rade od ravnih suvih zemljišta. Mislim da je to zato što stranice brazde, koje su kose, primaju sunæevu svjetlost pod veèim uglom, kao mali solarni kolektori, dok brazde zadržavaju tople vazdušne džepove štiteæi ih od vjetra i omoguèavajuæi im da se razviju. Ako letite u planinama, potražite padine koje su najduže bile izložene suncu pod što veæim uglom. Zavjetrene padine èesto rade bolje nego one u vjetru, jer je vazduh u zavjetrini zaštiæen, ali osunæana padina koja je u vjetru æe uvjek da pobjedi u odnosu na zavjetrenu padinu u sjenci. Masivi, èije su padine okrenute jugo-zapadu mogu da ponude dobru termiku tokom cjelog dana od popodneva do predveæerja, ali skroz istoæne ili zapadne padine æe raditi ujutro ili uveæe u zavisnosti od doba dana.
Jezero je naravno antikolektor. Hladno, reflektuje svjetlost, mokro i èesto vjetrovito. Skoro nikad neèete naæi termiku koja dolazi od jezera. To ne znaæi da nema termike iznad jezera, ali ne dolazi odatle u najèešæem sluèaju. Jedini izuzetak može da bude kasno u toku dana, kada toplija voda odaje toplotu, ali to je tako škrto da skoro nema nikakve koristi za nas. Dugaèki preleti preko jezera, predveèe, znaju da budu živahni, ali ne raèunajte na magièni vazduh ili èete plivati.
PASIVNI OKIDAÈI
Termika ima neku vrste tenzije sa površinom i ima tendenciju da prati teren pijre nego što se uzdigne, kao petrolej kroz fitilj u petrolejskoj lampi. Mjesto na kom stub napušta "fitilj", nazivam pasivnim okidaèem. U najveèem broju sluèajeva, pasivni okidaè je vrh neke planine oštrog vrha, preko kojeg æe da bude prevuèen oblak u vremenu od 9:00 h pa do zalaska sunca, iako sunce ide od istoka ka zapadu. Prvo se istoène padine zagriju, vazduh se penje uz "fitilj" i odvaja se pri vrhu, potom jugo-istoæne padine, pa južni djelovi i na kraju sljede zapadne padine na kraju dana. U svakom sluèaju termika se penje uz brdo i okida uvjek na istom pasivnom okidaèu. Pomislite na dežurni stub na vašem letilištu; šta se stvarno dešava dok sunce mjenja položaj? Ako ste visoko, možete doletjeti pravo iznad samog vrha, ali ako ste nisko, onda morate da idete na osunèanu stranu da bi dobili na visini. Greben èesto radi na ovom principu, sa konvergencijom ako obe strane grebena oslobode stub istovremeno.
Kad letim u planinama, tražim termiku iznad okidaèa, tamo gdje mislim da æe da slomi svoju tenziju sa površinom i da se odvoji. Padine iznad zaštiæenih osunèanih predjela i mjesta gdje greben formira male vrhove poslužiæe da okinu termiku (kao kad voda curi niz vašu ruku i odvaja se na laktu). Dva ili više grebena koji se nadovezuju poveèavaju šanse u odnosu na jedan greben. Ako vam je dosadno, uzmite kašiku i ubacite u vatrostalnu posudu sa kljuèalom vodom, to æe najbolje da vam ilistruje ovu pojavu.
Pasivni okidaæi mogu da budu veoma mali kad se leti u ravnici. Na primjer, put koji se nalazi niz vjetar u odnosu na suvu pokošenu poljanu zna da bude izdignut, ovo je siguran okidaæ. Sama ivica suve poljane na èijem kraju je polje obraslo vegetacijom može da bude dovoljna da okine stub. Skoro uvjek nailazim na najbolje stubove na uglovima koji su niz vjetar na velikim suvim poljima, mjestima sa rastinjem ili travom umjesto prašine. Grupa kuæa u sred pustare ili usamljena naftna bušotina koja razbija monotoniju ravnice æe lansirati stub u nebo.
Neki ljudi èvrsto vjeruju da dalekovodi mogu da posluže kao okidaæi, ali moje je mišljenje da termika koju nalazimo iznad dalekovoda ima više veze sa terenom. Izuzetak može da bude vrlo veliki visoko-naponski stub, ali je ovo sumnjivo. Jedrenje iznad dalekovoda takoðe poveæava rizik. Velike stjene su dobri fitilji i okidaæi, jer imaju tendenciju da buše sloj ugrejanog vaduha i oslobaðaju termiku poput metka, omoguèavajuæi velikim mjehurima termike da napuste zemlju.
I na kraju, kontrasti izmeðu razlièitih temeperatura tla, mogu da stvore toplotni gradijent i da se ponašaju kao okidaæi. Termiku nalazimo na granici razlièitih vrsta površina, kilometri suvih polja, gdje odjednom nailazimo na jezero, znaju da proizvedu dobre stubove na granici zemljišta i vodene površine (ako se jezero nalazi niz vjetar u odnosu na polje, stub æe da se nadvija iznad jezera). U svakom sluèaju, mokre livade ili jezera æe da ugase svaku termièku aktivnost u okolini, pogotovu u predjelima niz vjetar. Razlika u temperaturama površina može da bude veoma mala, ali hiljade primjera me je nauèilo da su od znaèaja.
AKTIVNI OKIDAÈI
Aktivni okidaèi su okidaèi koji se kreæu. Na primjer, kombajn koji kosi pšenicu u suvom polju, najverovatnije æe da posluži kao izvor stuba. Automobili koji idu putem gore-dole, skoro uvjek æe da se ponašaju kao okidaæi. Bilo kakvo kretanje, bez obzira da li dolazi od strane ljudi, poljoprivrednih mašina, automobila ili jedrilica na sljetanju, èesto dovodi do toga da kolektor oslobodi stub. Koliko ste samo puta imali prilike da vidite da neko jedri iznad vas dok ste vi sletjeli na gore spomenutu livadu? Poèinjem da vjerujem da sjenke oblaka mogu da se ponašaju kao okidaæi takoðe. Èesto sam letjeo na takvim mjestima gdje prednja strana sjenke oblaka, proizvodi pješæane ðavole, dok sjenka napreduje preko terena, nešto kao mini hladni front koji diže zegrejan vazduh. To je samo teorija, ali izgleda da radi s vremena na vrijeme.
Kako da primjenimo sve ovo?
U datom danu, termika dostiže odreðenu visinu, prije nego što se zaustavi. Rastojanje izmeðu tla i baze oblaka ili upotrebljivog penjanja, naziva se visina stuba. Sve što je ispod polovine te distance nazivam "nisko", a sve što je iznad "visoko". Na primjer, ako je baza na 2000m iznad tla, smatram da sam visoko, ako sam preko 1000m iznad tla, a nisko, ako sam ispod ove visine. Ovde èemo da razmotrimo o donošenju odluka, dok se nalazimo u niskoj zoni. Ako ste nisko, idite prema kolektoru koji je bio izložen suncu duže vremena. Budite na oprezu ako letite nisko u susret sjenci oblaka, veoma je rijetko da se popnete iznad sijenke. Povežite kolektor sa potencijalnim fitiljima i okidaèima. Osunèana livada, ispod osunèane padine u djelimiènoj zavjetrini i sa kumulusima iznad je idealna slika. Ako ste na sjenovitoj strani padine, nalazite se na pogrešnom mjestu i treba da naðete sunce brzinom munje. Tamna poljana, za brezuljkom na njenom kraju niz vjetar æe da završi posao ili velika pokošena poljana koju presjeca auto-put. Pokušavam da letim iznad što više kombinacija potencijalnih kolektora, fitilja i okidaæa. Ako mi variometar pokaže konstantnu nulu neko verijeme dok sam nisko, zadržaæu se tu i kružiti, dok set udarne termike ne krene.
Naravno, ako vidite jestreba da se penje kao lud ili pješæanog ðavolka koji se rotira iza traktora, onda stvari postaju mnogo prostije. Ne petljam se sa slabašnim stubovima, ako sam dosegao plafon stuba i krenuo sam u preskakanje do sljedeæeg. Nema potrebe zamajavati se, kad æe vjerovatno proæi brzo. Zaustavljam se svuda gde imam nešto opipljivo upotrebljivo, kad se nalazim u niskoj zoni. Važno je razumjeti da se uspona i nispona strujanja balansiraju izmeðu, pogotovu u malim i ogranièenim podruæjima. Ako se penjete brzinom od 3 m/s, oèekujte najmanje 3 m/s + nispono strujanje na izlazu iz stuba. Ako su stubovi široki, oèekujte i široka polja nisponog strujanja. Ako je nispono divlje, znaèi da je negdje u blizini i divlja termika. Treba da se zapitate:" Gde je kolektor, gde je fitilj, gde je okidaè, u napad!"
Kolektori imaju tendenciju da usisavaju vazduh u sebe dok oslobaðaju termiku. Èesto èete primjetiti porast zemaljske brzine dok se približavate stubu. Glajder æe takoðe da iskoæi malo ispred vas, jer vazduh ubrzava u pravcu termièkog stuba, a vaše inertno tjelo zaostaje. Stariji paraglajderi æe u generalnom, da odskoæe nazad kad uðu u termiku, ali æe dobiti na veèem pritisku u komorama (što se da osjetiti na komandama).
Udari vjetra ili turbulencija mogu da uèine da glajder završi iza pilota, ali pritisak æe da opadne. Ovo je odlièan naèin da se vidi, da li ste usli u stub ili je vjetar u tom trenutku naglo poveèao brzinu. Ako je glajder poveèao pritisak, onda ste u termici. Nema pritiska-nema termike. Novije letjelice, (’99 godište i mlaðe) ili glajderi visokih performansi obièno iskaæu naprijed u stub, bez obzira na jaèinu, ali uz isti osjeæaj porasta pritiska u komandama.
Na kraju, upamtite da se stubovi zanose zbog vjetra. Ako ste nisko i ulazite u podruèje kolektora, nije mnogo bitno, ali što ste viši, to više morate da lovite termiku niz vjetar, kako bi ostali u usponom strujanju. Sistem koji sam izložio možda i nije najpouzdaniji koji sam do sad razradio. Svake godine izgleda da je bolji i bolji i svake godine pogledam unazad i pomislim: "Da li sam ikad bio u zabludi zbog toga i toga?" Trudim se da analiziram svaki let i zapitam se šta je valjalo, a šta nije. Zašto sam iscurio, a neko drugi uspio? Dobri piloti prave svoju sreæu u lovu na stubove postepeno. Zato sreèno u razvijanju vašeg sopstvenog sistema, jer je taj jedino bitan!
Povratak na pitanja (sadržaj)
Termika i oblaci (Dio II)
Kao prvo ovaj èlanak se bavi sa nasim najboljim indikatorima stubova - oblacima. Napisano je tuce knjiga o temperaturnim gradijentima, nestabilnosti i slièno, pa ideje predstavljene ovde su više pravila koja vladaju na terenu pri susretu sa oblacima i drugim detaljima koji se vezuju za nebo, nego predavanje o meteorologiji i zato vas molim da mi oprostite na velikim upošæavanjima koja pravim.
Osnovno razumjevanje šta se radi na nebu dolazi od samog posmatranja, èitanje knjiga (ili èlanaka kao što je ovaj) svakako pomaže, ali morate da imate vaš sistem kako predstavljate nebeske prilike da bi letjeli uspješno. Svaki dobar pilot je bukvalno proveo hiljade sati posmatrajuæi nebo i pokušavajuæi da shvati šta se dešava tamo gore. Proveo sam mnogo vjetrovitih dana ležeæi na leðima i posmatrajuæi nebo, a ti dani su neki od najkorisnijih koje sam potrošio na letenje. Da li su oblaci razvejani u parèiæe? Da li su relativno postojani u setu odreðenih taèaka ili se formiraju oko odreðene taèke, odjezde niz vjetar nestajuæi dok se kreæu? Da li se ciklusi ponavljaju ravnomjerno, poèinjuæi kao tanani pramenovi, formirajuæi onda solidnu oblaènu masu, prije nego što ispare ili neki izbiju veoma brzo, a onda se raspadaju dosta polako? Da li imaju jaku i ravnu bazu ili zaobljen nedefinisan izgled? Svaki odgovor na ova pitanja daje mnogo znanja o termici koja i stvara ove oblake. Oblaci su beskonaæno razlièiti, ali ja vjerujem da postoji šema koja se da nauèiti posmatrajuæi ih.
Osnova koncepta ovdje je u tome da ciklus života oblaka je baziran na stubu prikaæenom za njega. Dok se topla vazdušna masa diže na gore, dostiže visinu gdje se vlaga kondezuje. Ovaj proces se nastavlja samo ako se oblak stalno hrani novom termikom (kondezacione "pumpe" se ponašaju isto tako kao i stubovi, zato æu ih tretirati isto radi lakšeg objašnjavanja). U odreðenom trenutku, kolektor ili mjehur toplog vazduha je iscrpljen, ali oblak se i dalje hrani iz balona koji se diže iznad zemlje. Na kraju nema više dižuæeg vazduha da hrani oblak i on poèinje da se raspada. U ovoj taèki nema više lifta ispod njega. Zato se dešava da oblaci koji najviše obeèavaju daju nimalo lifta kad letite ispod njih, jer kad su najljepši oni su pri kraju svog korisnog ciklusa. Dok se raspadaju, oblaci ce najèešæe da proizvedu nispono strujanje, što je priliæno odvrtano, ako ste doletjeli ispod njih oèekujuæi lift do baze. Više je korisno da uletimo u dižuæi vazduh oblaka koji su tek u formiranju. Kako ih razlikovati?
Najprostija fora je da pokušamo i predvidimo da li se oblak formira ili raspada, prije nego što to uradimo u letu. Volim da se igram predviðanja oblaka dok kosim travnjak, vozim auto ili gledam kroz prozor kancelarije. Odaberite jedan oblak i napravite blic odluku: da li se formira ili odumire? Onda pažljivo pratite taj oblak kroz ostatak njegovog ciklusa. Ako mislite da se formira, porašæe (vertikalno, horizontalno ili oboje), dok sve manje postaje proziran i beo (više vlage znaæi da se od paperjaste vune sabija u "ovèice" pune vode i postaje sivkast). Ako odumire, onda æe postati jos svjetliji i polako se rastavljati u manje djelove. Koliko dugo traje ovaj proces? Dva minuta? Deset minuta? Dvadeset? Ili i dalje nastavlja da se gomila, dok se ne pretvori u monstruma?
Rijetko kad mogu da pogodim na osnovu samo jednog pogleda, ali posmatrajuæi ga nekoliko minuta mogu da kažem u kom pravcu se kreæe. Vjerujem da je to apsolutno neophodna osnova da se nauæi životni vjek oblaka, ako želite da se bavite preletom. Ovo vam je vazduhoplovni ekvivalent bukvaru za prvi razred.
Michael Champlain, jedan od najboljih XC pilota koje sam upoznao, nauèio me je dobar trik da razumijem šta oblaci rade, dok sam u vazduhu. On preporuæuje da napravimo seriju mentalnih fotografija neba dok se penjemo u termici. Sa svakim krugom pogledam niz vjetar i napravim brzu fotografiju svih oblaka koji se nalaze na mojoj putanji, duže penjanje može omoguèiti 30 i više dobrih fotografija i sa minimumom vježbe nauèio sam da memorišem koji se to oblaci stvaraju, a koji nestaju. U toku leta, poslje par preskakanja od stuba do stuba, ove fotografije mi daju sliku koliko oblaci traju, informacija koja mi govori koji se to oblaci možda još formiraju kad doðem do njih. Ako ciklus traje 30 minuta, mogu da letim 10 - 15 minuta i da ipak stignem do rastuèeg oblaka sa dovoljno vremena da podignem visinu. Generalno, što je veèi razmak izmeðu oblaka, utoliko oni više traju (veæa masa vazduha hrani jedan kumulus) i viša im je baza. Ako odletite do oblaka koji se formira 30 minuta i doðete nisko, imate mršave šanse da èete naæi lift, bez obzira kako oblak iznad vas lijepo izgledao. Mnogi piloti griješe kad se popenju do baze, pogledaju okolo i zapute se ka "najboljem" oblaku u okolini, bez obzira na stadijum njegovog razvoja. Ako stignete ispod oblaka poslje ciklusa, to je onda gore nego da ste otišli da tražite plavu termiku, jer èete naiæi samo na nispon, plus, tlo može biti u sjenci, što duplira vaše šanse za neuspjeh.
Ali, ako ste pri vrhu vašeg penjanja i vidite paperje da se formira u vašem dometu, zaputite se tamo, onda imate dobre šanse da pronaðete stub.
OK, sad ste na putu prema oblaku koji se formira, ali gde èete se prikljuciti u liftu? Ponovo, posmatranje ciklusa æe vam reèi. Ako je vjetar jaèi na visini nego na zemlji, oblaci æe se formirati na njihovoj vjetrenoj strani, a odumirati na zavjetrenoj strani. Ovo vam govori da æe stub biti zakošen pod nekim uglom od vjetrene strane do kumulusa. Ako imate GPS ili nauèite da èitate zemaljsku brzinu iako ste visoko, možete da ukapirate koliki je gradient vjetra i samim tim koliko je zakošenje stuba. Kao neko pravilo, zamišljam termiku u gradijentu vjetra od 10 mph ili manje, da æe zakošenje biti do 20 stepeni, 20 mph ili manje, zakošenje æe da bude oko 30 stepeni itd. Takoðe imajte na umu da gradijent neæe uvjek biti linearan; ima mnogo dana gdje æete iskusiti jaèi gradient na odreðenoj visini; tu æe stubovi èesto da se dezorganizuju, ali ako možete da se probijete kroz ovu barijeru, onda možete nastaviti do baze. Zapamtite ovu visinu i pokušajte da se borite umjesto da se obeshrabrite i odete dalje.
Neki od najgorih dana u XC danima je kad su vjetrovi na visini slabiji od onih u prizemlju. Na ovu situaciju sam naletao iznenaðujuæe mnogo puta i nikad nisam mogao razumjeti kako da naðem stubove, dok nisam ukapirao da se stubovi raðaju na njihovoj "zavjetrenoj" strani, a umiru na vejtrenoj strani! Djelovi oblaka koji sadrže više vodene pare biæe na njihovim zavjetrenim ivicama (?), u ovakvoj situaciji èete naæi prikljuèak na zavjetrenoj strani oblaka.
Oblik i tekstura gotovih oblaka æe nam takoðe ponuditi obilje informacija. Oblaci koji su viši nego što su širi uglavnom znaæe da su stubovi jaki i to može dovesti do prekomjernog razvoja u toku dana (ne tjerajte me da prièam o nestabilnosti...). Sunðerasti oblaci na maloj razdaljini, koji imaju brže cikluse, ali nikad ne zadobiju èvrste i ravne baze obièno nemaju dobar lift ispod, mada æe se slabo dizanje lako naæi, samo letite niz vjetar i pogodiæete nešto.
Pošto su ciklusi veoma brzi, skoro je nemoguæe da tempirate vrijeme dolaska u pravo vrijeme. Doduše, oni se formiraju u odreðenim podruèjima, a ta podruèja mogu da vam ponude bolje šanse da ostanete u vazduhu. Kad su dani veoma zasiæeni vlagom, nebo æe biti pokriveno sa mnogo oblaka rasporeðenim na jednakim odstojanjima, mada na žalost samo neki od njih rade, dok drugi polako i iritirajuæe odumiru.
Za vijreme suvljih dana, biæe manje oblaka, ali više aktivnih, ali se postarajte da budete tamo u vrijeme aktivnog ciklusa. Na posljetku, ravne baze signaliziraju stubove koji konstantno hrane oblak. Zaokrugljene, vunaste baze, indikuju lošije formirane stubove i slabiji lift.
U danima kad su veæe baze, obratite posebnu pažnju koji dio baze je najviši; najbolji stub æe skoro uvjek hraniti najviši dio baze. Dok se penjete do baze, posmatrajte okolo, možete se popeti više ispod drugog djela, nego ispod prethodnog. Ovo je pogotovu izraženo dok letimo granicom vlažne i relativno suve vazdušne mase. Viðao sam oblake koji imaju stepenicu od 1300m razlike u suvom regionu Teksasa (Texas dry line).
U prilog razumevanju ispod kojih oblaka letjeti, mnogi ljudi žele da znaju koje oblake da izbjegavaju, jer je èesto veoma teško videti šta oblak radi dok se penjemo, jer oblak blokira vidik iznad pilota. Meðutim, ako snimate mentalne fotografije sa svakim zaokretom, onda bi trebalo da imate predstavu šta se dešava sa ostalim oblacima. Moguæe je da jedrite ispod kumulonimbusa, ali je ovo rijetkost. Ako nebo poèinje da izgleda preteæe svuda okolo vas, onda je vjerovatno vrijeme da sletite bez obzira šta se dešava iznad vaše glave. Èak i veliki oblaci imaju èeste cikluse, nekim danima je moguæe letjeti 5-15 km bez problema, ali èim poènu da budu viši nego širi, obiæno ili gledam da naðem bolju porciju svog neba ili sleæem. Pošto sletim i spakujem opremu, volim da posmatram šta se dešava sa oblacima zbog kojih sam se brinuo; da li nastavljaju da se ponašaju normalno ili ekspoldiraju? Ako su se mnogo razvili, koliko dugo je tebalo da proðe od trenutka kad sam donjeo odluku za slijetanje, pa do prvog udara vjetra na zemlji. Ponekad sletim frustriran smatrajuæi da sam sletio prerano, ali par puta sam ostao i više nego što treba i ti momenti su bili užasavajuæi. Što više letim, to sve više letim konzervativnije. Ako se po nebu poènu formirati šiljci svuda naokolo, a prognoza je da može doæi do razvoja Cb-a, onda momentalno sletite. Posmatranje neba neprestano, nije samo traženje sljedeèeg dobrog stuba, veæ i osnova svakog bezbjednog letenja.
Ovo me dovodi do šireg znaèenja teme, generalno govoreæi oblaci se formiraju po odreðenim obrasicima. Ovi obrasci mogu biti kombinacija bukvalno hiljadu faktora (ali ipak je vrijedno poznavati meteo knjige), ali ova podruæja nestabilnosti su tamo gdje vi hoèete da naðete lift. Išao sam u velika podruæja plave termike da bih poljubio prašinu. Skoro je uvjek isplativo iæi obodom plave rupe od oblaka do oblaka, nego posred nje, bez obzira koliko direktno linija kroz plavu termiku obeæava. Jedrilièari imaju taj luksuz da prave velike skokove preko neba, preko 100 km izmeðu, ali mi ne.
San mnogih pilota je da lete ispod kumulostrade do zalaska sunca; i dok se ovo dešava ponekad, uvidjeo sam da je mnogo korisnije tretirati kumulostrade ne kao povezane, veæ kao pojedinaæne oblake. Ako je kumulostrada ispunjena ravim bazama koje imaju stalnu boju, guste su, ali ne odumiru ili se ne razvijaju i dalje dok letite duž njih, onda legnite na speed bar i letite najbrže što možete. Nastavite da gledate ispred sebe i analizirajte šta se dogaða, prije ili kasnije oblaci æe ispariti, a vi treba da pazite šta se dogaða ispred vas, kao i sa obje strane.
Ukapirao sam da je bolje tretirati velike rupe u kumulostradama kao plave rupe i da se prebacim ukoso do druge kumulostrade, ako je rupa ispred šira nego skok do druge ulice uz veæu marginu.
Mnogi "plavi dani" ustvari nude dobre indikatore na nebu. Za poèetak, èak i ako se oblaci ne formiraju na vrhu stuba, izmaglica èesto hoæe. Ovo su podruæja kroz koja se svjetlost drugaæije prelama zbog više vlage, prašine ili druge vazdušne mase. Viðao sam ovakve sluèajeve èesto dok sam letio po relativno stabilnim danima u Meksiku i po pustinjama na jugo-zapadu. Èesto je ova izmaglica markirana od strane podruèja koja su manje "plava" (?). Ovakva izmaglica èesto je prethodnica dobrom oblaku - ujutru je možete primjetiti u inverzionom sloju, i one pokazuju na stub i èesto su podruèja koja prva probiju inverziju i naprave oblak. Plavi dani formiraju vihore (dust devils) ili rotirajuca jezgra stuba. Ako vidite suvu travu, prašinu ili drugu prljavštinu u vazduhu, to znaæi - centar stuba.
LETAÈKE STRATEGIJE:
Klasièni model stuba izgleda kao cilindar toplog vazduha koji se izdiže naviše. U stvarnosti, ja zamišljam stubove koji formiraju oblake kao drveæe, sa mnogo sitnog korjenja, koja se ujedinjuju u veæe korjenje, dok se ne sjedine u stablo koje vodi do oblaka. Što ste više iznad zemlje, to su stabla sve više udaljena jedna od drugih, i što ste bliže oblaku to je teže sresti veliki stub. Svako ko je leteo na takmièenjima, vidio je glajdere kako se penju relativno blizu jedni drugih, ali u razlièitim jezgrima, prije nego što se svi sjedine i nastave tako do baze. Glajderi koji se nalaze nisko, mogu da iskoriste 'korjenje', ne samo stablo. Ako ste nisko, to jest, ispod polovine puta do baze, onda je najvjerovatnije da èete naletati na slabije stubove. Jedrilice imaju poteškoæa da centriraju ovakvu termiku, ali mi možemo da kružimo u veoma malim krugovima, prateæi tok individualnog korjena, sve dok se ne raširi i sjedini sa ostalim stubovima.
Ako ste na sredini puta izmeðu oblaka i zemlje, onda slobodno zaboravite na presretanje velikog stuba koji vodi do baze, nego, veèinu oblaka hrani više manjih stubova koji se sjedinjuju, pa je dobra ideja tražiti kolektore i okidaèe ispred djela oblaka koji je u vjetru (zapamtite dnevne gradiente po kojima æe se stubovi zanositi - stubovi mogu biti na zavjetrenoj strani kumulusa po danu gde je izražen obrnuti gradient).
Obièno pokušavam da povežem kolektore i okidaèe sa oblacima koje snabdjevaju, ovo je takoðe korisno da se predvidi u kom djelu životnog ciklusa je oblak. Npr., kumulusi koji se formiraju iznad planinskih grebena su obièno oduvani niz vjetar. Kad su jednom oduvani od svog izvora, može još da postoji lift ispod takvog oblaka, jer mjehur nastavlja i dalje da snabdjeva oblak, ali je potrebno da stignete relativno visoko, kako bi ste se popeli u ovom mjehuru, iako oblak izgleda obeèavajuæe.
Što je viša baza, to morate letjeti dalje do sljedeæeg penjanja (sem ako ste toliko sreæni da ste uletjeli u nakakvu kumulostradu). Reichmann predviða da je razdaljina izmeðu oblaka otprilike dva i po puta visina njihove baze iznad zemlje. Ako je baza na 2000m iznad tla, razdaljina izmedju 'stabala' stubova æe biti nekih 5 km (razdaljina izmeðu korjenja æe biti manja). Èak i ako vas glajder ima finesu 5:1 postoje dobre šanse da pogodite stub, prije nego što pogodite zemlju. Teorijski gledano izgleda da je vrlo rijetko moguæe letjeti èak od baze do zemlje a da ne naletite ni na jedan stub. U stvarnosti sam ovo radio èesto, obièno po plavom danu, odem u plavu rupu ili nispono strujanje na ulici, zaokrenem za 90 stepeni pošto sam iscurio više od pola distance od tla do baze da bih našao lift. U ravnici, stubovi se obièno poravnaju, kao i nisponi, èak i po plavom danu. Sljedeæe logièno mjesto da potražimo termiku je iznad dobrog kolektora/okidaèa, niz vjetar u odnosu na posljednji uspon.
U planinama, stubovi i oblaci se obièno formiraju iznad grebena koji jesu ili nisu orijentisani kako odgovara vašem planu leta ili pravcu vjetra. Ako prelazite uske planinske doline po danu kad su baze visoko, onda je bolje da planirate manje po oblacima, a više obratite pažnju na izgled zemljišta, kao što je izloženo u prethodnom èlanku. Ako prelazite manje usjeke dok letite duž padine, onda je èesto razumno koristiti kumuluse da planirate sljedeæe penjanje, pogotovu na amerièkom zapadu, gdje baze mogu da preðu FAA granicu od 18 000 stopa (6000m). Mnogi lanci planina u Severnoj Americi su rasporeðeni po sjever-jug ekspoziciji, dok obièno duva zapadni vjetar. Dobar trik za prelaz preko doline izmeðu lanaca planina je taj da se popenjemo do baze, zatim da otklizamo preko rupe zajedno sa oblakom. Ovo je sporo, ali XC letenje je èesto više borba da se ostane u vazduhu, nego brzina. Ovaj trik sam koristio više puta na King planini (King Mountain) i na drugim mjestima da bih pobjedio glajdere sa boljom finesom. Oblak æe poèeti da se ozbiljno raspada, zato je dobro otiæi prije ove taèke, ili èete da se naðete u nisponom strujanju.
Ne oèajavajte ako ne možete dopreti do baze, ja obièno stignem tamo po danu gdje je stub dobro organizovan, baza ravna, a oblak gust. Po danu kad ima dosta vlage, sa lošim temperaturnim gradientom (opa, poèeh sa tehnièkim izražavanjem), može biti dosta kumulusa, ali nemoguèe doæi do baze. Primjetite koliko ste visoko prije nego što oblak nestane i koliko ste otprilike bili daleko od baze. Ako je vaš prvi uspon stao na 2000m, a baza izgleda da je na 2500m, onda oèekujte da æe te u sljedeèem penjanju postiæi sliène razultate osim, ako sljedeèi oblak ne izgleda bolje i ima veæu visinu. Visina baze se obièno pomjera na gore u toku dana, a jaèina uspona raste do kasno po podne. Ako oblaci izlaze na 3000m i izgledaju solidno, onda oèekujte da se popenjete još više i bliže oblacima.
Najbolji naèin da stvarno razumijete nebo je da ga prouèavate sa religijskim uvjerenjem. Èitajte knjige i razumite meteorologiju po svakom datom danu, zatim uporedite šta je prognozirano, sa onim što se zbilja desilo u toku leta. Ako ne možete da se naðete u vazduhu, zbog zemaljskih poslova i dalje možete dosta toga nauèiti o letenju. Ovo æe vam pomoæi mnogo u trenutku kad se naðete ispod svog glajdera. Moj sljedeæi èlanak æe opisati kako da izaðemo na kraj sa glajderom u termici i da sastavimo u jedno sve što smo do sad nauèili u ova dva èlanka. Sreæno!
Povratak na pitanja (sadržaj)
Tehnika jedrenja (Dio III)
Moj omiljeni dio letenja je bez sumnje jedrenje u termici. U stvari, jedrenje u termici je omiljena stvar koju radim u životu. Ništa nije kao hvatanje stuba oštrih ivica, sa jakim penjanjem i jahati ga par kilometara. Moj najmanje omiljen dio je takoðe jedrenje u termici, u dane kad svi ostali idu gore, a ti curis kao kamen - više puta. Po takvom danu vam je drago što ste sleteli sami, kako niko ne bi mogao èuti vaš vrisak oèajnika. Ono što slijedi je moj najnoviji sistem jedrenja. Nadam se da èe vam pomoæi da razvijete vaš sopstveni.
TEORIJA TERMIÈKOG STUBA
Još malo teorije nam treba kako bi razumjeli kako letjeti u termici. Stubovi blizu zemlje su èesto mali i relativno turbulentni. Dok se dižu imaju tendenciju da se smire i rašire. Pritisak takoðe utièe na formiranje termike; dani sa visokim pritiskom proizvode manje, probojne termale oštrih ivica. Dani sa niskim pritiskom mogu da proizvedu jake stubove, razumije se, ali imaju mekane ivice i širi su. Temperaturni gradient u datom danu takoðe utiæe na jaèinu stuba. Vreo dan, sa vrlo velikim temperaturnim gradijentom èe proizvesti jaku termiku. Zamislite dosta topao vazduh, koji se diže sa kolektora, po danu sa velikim temperaturnim gradijentom na zemlji i na recimo 1500m iznad. Stub èe se podiæi jako brzo u ovoj situaciji. U inverziji je obrnuto i što nije iznenaðujuæe, stubovi stanu ili barem uspore u inverzionom sloju. Gore navedeni faktori (i stotinu drugih, ovo je samo poèetak) daju profil stuba za svaki dan. Ako poletite po kristalno èistom plavom danu (indikovan visoki pritisak), sa povoljnim temperaturnim gradientom (provjerili ste izvještaj meteo sonde), onda možete oèekivati jaku termiku oštrih ivica. Ako je ipak, nebo ispunjeno 'mekanim' kumulusima i izgleda nekako zamagljeno zbog prisustva vlage, onda možete oèekivati i mekanije stubove. Prvi stub dana daje nam neke informacije o tome šta se dešava, ako vas izuje i sve što treba da radite je da ostanete u njemu sve do baze sa malo centriranja, onda se to može nazvati dobar start. Ako je mali i teško se ostaje u njemu, pa se prekine naglo nekih 300m iznad i ne možete otiæi više, onda znajte da èe dan biti više težak. Stalno prikupljam tri važne mentalne bilješke sa svakim novim stubom koji naðem u toku dana: 1) Koja je prosjeèna jaèina stuba? Ne špicevi udarne termike, veæ stvarna jaèina izmjerena u prosjeku na svakih 20 sekundi? 2) Koliko visoko se dignem prije nego što se stub totalno raspadne? Ima li odreðenih visina u kojima je taško iskoristiti dizanje? 3) Koja je velièina i zanos krugova koje pravim? Jaèina stuba vam govori šta da oèekujete kako dan odmiæe, jaèina stuba ima tendenciju da se poboljšava do kasno popodne i velièina stuba ima tendenciju da se poveæa u toku datog dana. Isto važi i za nispono strujanje na žalost. Ako imate solidan stub od 2 m/s, onda vjerovatno nije najbolje riješenje zaustavljati se u stubu od 1 m/s u toku preskakanja, osim ako ste nisko (sve što vas održava u vazduhu kad ste nisko je odlièno). Maksimalna visina stuba je takoðe korisna informacija. Ako zadobijate po 2000m iznad tla stalno, zatim stub stane na 1500m, onda ste ga vjerovatno izgubili i treba da ga potražite. Meðutim, ako ste izašli na 1900m, onda je vjerovatno to maksimum i treba krenuti u preskakanje do sljedeæeg. Zapamtite da maksimalna visina stuba treba da raste tokom dana. Po dobom danu u Teksasu, nije neobiæno iskusiti stubove koji ujutro idu do 1500m iznad zemlje, 2000m u podne, 3000m u 14 h i 3500m u 17 h. Ovakva progresija je generalno manje izražena u planinama, ali ipak se može primjetiti. Takoðe, velièina vaših krugova i zanos na razlièitim visinama vam govori šta da oèekujete u sljedeæem penjanju i daje vam informaciju o brzini vjetra na visini. Ovo vam govori i to, koliki je zanos stuba u odnosu na kolektor, pa možete da planirate. Primjetite da veoma jaki stubovi neæe imati problema da skrenu vjetar oko njih, kao stubovi mosta na rijeci. KOORDINISANI KRUGOVI, NE LJULJANJE OK, letite naokolo, kad vaš vario poèinje da pišti. Šta sada? Kao prvo, da li je vaš glajder otišao napred ili pozadi trenutak prije nego što je vario zapistao? Ako je otišao pozadi, onda vjerovatno imate posla sa naletom (udarom) termike. Èekajte da vidite da li se pištanje variometra nastavlja ili poèinje opet nispon. Ako je stub i pištanje se pojaèava, napravite zaokret. Ja ne brinem previše u koju stranu. Ako je jedna strana više pod pritiskom ili se diže, onda se nagnite u tu stranu i povucite komandu ravnomjerno. Koliko povuæi? Veèi pritisak se manifestuje kao jaèi stub, što znaæi da možete povuæi jaèe komandu. Meðutim, najèešæa greška u jedrenju u termici je ta da se povuæe unutrašnja komanda suviše agresivno. Kada povuèete isuviše jako unutrašnju komandu, vaše tjelo ima tendenciju da se zaljulja van zaokreta u mini wing-overu. Onda se tjelo vrati nazad, a vi gubite u zaokretu i letite pravo van stuba. Mnogi piloti onda dodaju još jedan divlji zaokret, kako bi se vratili u stub. Ovako sam letio pet godina dok nisam ukapirao šta radim. Ono što vam treba je to da letite u koordinisanim zaokretima. To je kao da vozite biciklu , vi i bicikla ste pod odreðenim uglom, primjeran vašoj brzini i oštrini zaokreta. Jedan od èestih problema kod pilota je da ne mogu da održe stalan nagib/kruženje...nadam se da znate na šta mislim. Prava tehnika je da zapoènete zaokret razvnomjerno, kontrolisano se nagnemo i progresivno primjenimo unutrašnju komandu. Glader èe da se nagne, tjelo èe da ga sljedi i zahvaljujuæi centrifugalnoj sili ostaèete izvan kružne putanje vašeg glajdera i iskoristiti stub. Dodavanje i popuštanje komande umjesto ravnomjerno potezanje èe samo da vas zaljulja van kružne putanje, pa unutar putanje glajdera i opet. Glajder èe takoðe ostati iznad vaše glave samo ako ste u koordinisanom kruženju, ako ode pozadi, popustite komandu, ako krene ispred vas, dodajte komandu koliko treba na brzaka dok održavate nagib tjelom i kontinuitet zaokreta. Ako me ne shvatate i dalje šta želim reèi, povucite oštro komandu i pustite je. Zaljuljaèete se izvan kružne putanje glajdera, zatim nazad, sa još oscilacijom ili dvije. Onda pokušajte da se nagnete jako u jednu stranu na sekundu ili dvije, a onda se hitro vratite u neutralan položaj. Zaljuljaèete se opet kao u prvom primjeru, ali ovoga puta manje. Sada se nagnite na jednu stranu, povucite nježno i progresivno komandu i držite je. Uèiæete u slabu spiralu ili zaokret. Ovo je ono što hoèete da postignete. Vazdušna brzina i nagib su direktno povezani. Što je veæi nagib, to vam više treba brzine da održavate koordinisan zaokret (zamislite spiralno poniranje). Što je nagib manji, to manje osjeèate vjetar na svom licu. Termièki stubovi su rijetko usklaðeni, što znaæi da morate konstantno da regulišete koliko komande dajete i koliko se naginjete da biste održali kontinuitet zaokreta. Ako vazdušna brzina poèinje da opada i paraglajder poèinje da se poravnava sa horizontom, nagnite se još malo u stranu, popustite spoljnu komandu i poveèajte vašu brzinu i nagib. Ako brzina poène da se poveèava, smanjite prebacivanje težine, dodajte malo spoljnu komandu i održavajte vaš nagib. Ako nauèite kako da jedrite u termici sa kontinualnim nagibom, onda ste na dobrom putu da poveèate efikasnost jedrenja. CENTRIRANJE - MENTALNA MAPA OK, znaèi vaš variometar urla kao lud, koliko dugo èekate prije nego što napravite zaokret? Ako su stubovi mali ili ako ste nisko okreèite odmah pošto ste uvidjeli da ste pogodili nešto vrijedno truda (ne samo balon). Pravila da se èeka dvije sekunde i slièna su po meni besmislica. Ako si našao lift, zapoèni zaokret i vidi šta èe da se desi. Ako se penjete baš dobro veæ èetvrtinu zaokreta, a onda poènete da curite, otvorite zaokret malo više u pravcu gdje je bilo najbolje penjanje, a zatim zavrtite usko dok se penjanje poveèava. Primjetite i pritisak u vašem krilu i kako vaša zadnjica "osjeèa" dasku ispod sebe, a ne samo variometar kako pišti, ovo su najosetljiviji zakljuèci. Slušajte i buku vjetra oko vaših ušiju, sa malo vježbe, možete èuti razlièita strujanja vazduha dok letite kroz lift ili nispon, a ako ne èujete vazduh onda promjenite kacigu. U odreðenoj taèki u kojoj vaš variometar pokazuje najveæe vrijednosti, sve kockice èe da se slože, prtisak u krilu, pritisak sjedišta u kome sjedite. Ako letite koordinisani zaokret od 360' onda je relativno lako da razvijete mentalnu mapu gdje je najbolji lift u svakom zaokretu od 360'; ne brinite za zemlju, veæ gdje ulazite u najbolje dizanje pri svakom zaokretu. Pokušajte da sastavite mentalnu mapu o tome šta se dešava pri svakom novom zaokretu. Da bi ste letjeli prema najboljem penjanju, održavajte koordinisani zaokret, zatim smanjite nagib malo dok završavate 360' i pomjerite centar zaokreta prema boljem dizanju. NIKAD NE PRESTAJTE DA KRUŽITE. Kada ste jednom u najboljem liftu, zavrtite uže koordinisane zaokrete. Možda uletite u solidno penjanje u jednoj polovini zaokreta, a nispono u drugoj polovini. Premjestite krug u pravcu najboljeg penjanja ponovo. Sada imate solidan lift u 2/3 kruga i manje lifta u 1/3 kruga. Pomjertite se opet. Sada se penjete solidnom brzinom od 2 m/s tokom èitavog zaokreta, ali u jednom djelu registrujete 3 m/s, a u drugom djelu 1 m/s. Ako niste bili u koordinisanom zaokretu, a veèina pilota nije, ovo je vjerovatno zbog oscilacija koje su sastavni dio jedrenja u termici u ne koordinisanom zaokretu i neèete imati pojma šta se zapravo dešava. Ali ako znate da jedrite u koordinisanim pokretima, pa se polako približavate onom djelu od +3 m/s, možda zakaèite i 4 m/s penjanje sve do baze. Varirajuèa termika, može da da varirajuèe i trenutno oèitavanje na vašem variometru, zato se skoncentrišite da imate najbolju srednju vrijednost koju možete. Zmajevi i jedrilice mogu da koriste razne tehnike èudnog ovalnog kruženja ili osmice kako bi poboljšali srednju vrijednost penjanja, ali ja sam shvatio da koordinisani zaokreti, stalno podešavani, daju najbolje rezultate (ili letite pravo ako je stub dovoljno širok).
VELIÈINA ZAOKRETA I NAGIB PARAGLAJDERA-NAJBOLJE LETNE KARAKTERISTIKE
Letim pod nagibom od 30-45 stepeni ili više po danu kad su stubovi uski i jaki, 15-30 stepeni po danu sa nižim atmosferskim pritiskom i skoro ravno danima kada je termika široka i slaba. Ekstremni nagibi dolaze u obzir samo u vihoru (dust devil), skoro vertikalni u poreðenju sa letenjem pravo ili ravim zaokretima dok se penjem kao lud ispod ogromnog oblaka (?). Negdje izmeðu ovda dva ekstrema je taèan ugao pod kojim treba letjeti po datom danu. Svaki paraglajder reaguje drugaèije na potezanje komandi i nagib tjelom, šta pali kod nekog pilota, obièno neæe paliti i kod vas. Naravno, svaki gjader èe da kruži u koordinisanim zaokretima, ali osjeæaj je nepogrešiv kad ga jednom steknete. Evo par scenarija koji èe vam pomoæi da odaberete pravi nagib za jedrenje u termici:
Recimo da letite naokolo i da vam je propadanje - 2 m/s, a onda odjednom ubodete 3 m/s. Zaokrenete, ali opet ste u nisponom od 1.5 m/s, zato se pomjerite prema + 3 m/s, ali ne možete da ga centrirate, bez obzira što stalno podešavate zaokret (centriranje). Vjerovatno vam treba manji radijus zaokreta i veæi nagib. Ako ste nisko u uskom stubu, vjerovatno èete uspjeti da izvuèete samo pola kruga. Uèinite sve što je u vašoj moæi da svakim novim zaokretom što više vremena provedete u djelu kruga sa penjanjem i ucentriraæete se malo kasnije dok se budete peli.
Drugi scenario: letite naokolo sa propadanjem oko -2 m/s, kada se vase propadanje polagano pretvori u nulu, zatim +0.5 m/s, onda +1 m/s. Ja bih letio pravo sve dok se vrijednost lifta na smanji, zatim zapoèeo lagan zaokret pod malim nagibom i centrirao prema najboljem penjanju. Relativno postepen, konstantan porast vaše brzine penjanja je pokazatelj širokog stuba. Obièno možete naèi jake djelove usred širokog stuba, koji èe vam ponuditi jos bolje penjanje, ali generalno govoreæi što je stub širi, to vam treba manji nagib da iskoristite najbolje svoje performase. Neki odreðeni nagib je koristan, jer glajder se neæe okretati kontinuirano bez koordinisanog kruženja, ali možete letjeti u koordinisanom zaokretu sa istom silom u komandi, koristeæi samo nagib tjela. Posmatrajte dobrog pilota kako leti i vidjeèete da on ili ona èesto kontroliše paraglajder sa nagibom tjela i sa manjim popravkama putem spoljne komande.
Potezanje komande tokom kruženja u stubu ne da se izraziti silom na nju ili dužinom potezanja (1/4 na svakom paraglajderu znaèi nešto drugo), ali pošto je pravilno potezanje komande i nagib za održavanje uskladenog kruženja. Kao kod vožnje biciklom: nitko ti ne može objasniti kako, ali kad ti uspije, ostaješ na dva toèka Obièno upotrebljavam dvostruko više sile na unutrašnjoj komandi nego na vanjskoj i kontrolišem kruženje s nagibom i pritiskom na vanjsku komandu. Možda èeš upotrijebiti neku svoju drugaèiju tehniku, ali zasigurno èeš znati prepoznati kad uðeš u dobro, usklaðeno kruženje.
Ne mijenjaj smjer kruženja u subu, naroèito ako si nisko. Za to postoje barem tri dobra razloga. Prvo: promjena smjera narušava usklaðeno kruženje i neko vrijeme èeš morati ravno letjeti što te obièno udalji od dizanja (samo jedan smjer vodi u dizanje …). Drugo: gubiš 'misaoni plan' najboljeg dizanja. Treèe: zbog promjene smjera vario èe proizvoditi svakakve, ponajprije neupotrebljive zvukove. Gotovo uvijek bolje je pomaknuti kruženje prema boljem dizanju nego promijeniti smjer kruženja.
Ukoliko teško održavaš usklaðeno kruženje, pokušaj letjeti malo brže. Upotrijebi više nagiba i manje pritiska na komandama. Puno pilota pokušava kružiti potpuno uspravno. U uistinu jakom dizanju to funkcioniše dobro i s dovoljno pritiska u komandama èe paraglajder najmanje propadati. No, opazio sam da najlakše centriram ako letim nešto brže i s blagim nagibom. Ne miješaj ono što je dobro kod 'peglanja' padine s onim što je najbolje u termici. To su dvije potpuno razlièite stvari.
Što kad izgubiš dizanje?
Najprije vidi da li si na vrhu stuba ili ne. Ako su svi stubovi prestali raditi na 1800 m i ti si na 1700 m, kreni dalje. No, ako se lijepo popneš do 1500 m i izgubiš stub, potraži ga. Ako ima vjetra, stub èe biti u njegovom smjeru. Najprije poveèaj radijus kruženja i drži se 'misaonog plana.' Ako si se penjao s 1 m/s, a sad propadaš s 3 m/s na privjetrinskoj strani punog zavoja, raširi kruženje u smjeru vjetra. Ako se propadanje smanji na 2 m/s i 1 m/s, pomakni se još u smjeru vjetra. Ukoliko se ne dogodi ništa, pomakni se u vjetar. Naci manje propadanje je jednako važno kao naèi dizanje. Pomièi se prema podruèju manjeg propadanja. Promatraj i brzinu u odnosu na zemlju: ako slijediš zraèni tok prema stubu, poveèavat èe se, ako se okreneš prema zraku koji ulazi u stub i tako se udaljavaš od stuba, smanjivat èe se (stubovi, to naroèito važi za manje visine, usisavaju zrak u sebe). Za vjetrovitih dana dogaða mi se da, ako sam nisko, padnem iz stuba na privjetrinskoj strani stuba, a ako sam visoko, na zavjetrinskoj. Ne znam zašto, ali tako je.
Rijetko sam susretao stubove koji su bili ravnomjerni cilindri od tla do baze. Koristeæi vario te pritisak u kupoli i u sjedalu treba nježnim popravcima slijediti najbolje dizanje.
Još savjeta za bolje dizanje
Ako u vanjskoj strani kupole iznenada padne pritisak i eventualno doðe do manjeg zatvaranja, nalaziš se u podruèju relativne razlike u dizanju. Možda vrtiš u stubu 3 m/s, a vanjski rub kupole je u 0,2 m/s. Trebaš se maknuti se iz turbulentnog podruèja u bolje dizanje. Ako letiš u grupi s drugima i vidiš kako je nekom ispred tebe zatvorilo vanjski dio kupole, možda je najbolje oštrije okrenuti i udaljiti se od toga mjesta, raširiti kruženje prema boljem dizanju i kad ga naðeš, ponovno suziti kruženje. Veèina pilota voli letjeti po nekakvom ustaljenom uzorku, umjesto da prate dizanja drugih. Ako svima u jednoj polovici zavoja ide bolje neo u drugoj, pomakni se u dio stuba s boljim dizanjem i uskoro èeš biti iznad drugih. Ako nekome ide bolje, približi mu se. I nije neko herojstvo sam penjati polako.
Ako pred sobom vidiš grupu letaèa koji odjednom poènu ludo dobro penjati, najbolje je odmah poèeti uže kružiti tako da u dizanje uðeš sa veèim nagibom i s tim ga bolje iskoristiš. Ne zaboravi kružiti stub, ne samo slijediti druge.
Promatraj pelud, plastiène vreèice, insekte i smeæe u stubu. Ptice æe u pravilu biti u najboljem dijelu stuba, zato im se odmah prikljuæi. Èini se da ptice jedu insekte koje stub digne. Ako vidiš jato kako penje, poði u isti dio stuba mada je do tamo potrebno kraæe planiranje. Kako stubovi usisavaju zrak, smeæe je obièno automatski u centru. U društvu èasopisa i papirica sam veæ penjao stotine metara.
Ponekad se èini da te stub hoæe ispljunuti. Opazio sam da je to najèešæe zato što vrtim preširoko. Zamisli mlaz vode usmjeren prema gore. Ako pokušavaš kupolu održavati u središtu i unutar mlaza, dižat èeš se. Na vanjskom rubu èe pritisak pasti. To uzrokuje otpor, nagib se smanjuje i vuèe te prema van.
Pokušaj letjeti s iskljuèenim variom. Chris Mueller i dosta drugih dobrih pilota èesto prelete velike udaljenosti bez varia! Ne bih se htio praviti pametnim, ali lakše je shvatiti kako se paraglajder ponaša u dizanju ako se skoncentriraš na dogaðanja oko sebe. S iskljuèenim variom prisiljen si pažljivo pratiti razlièita strujanja zraka. Kroz takvu igru sam u zadnjih nekoliko godina puno nauèio, posebno u grupi gdje mogu opažati letenje drugih pilota.
U jakom stubu obièno je najmirnije baš u sredini, a paraglajder je najnapetiji i najstabilniji, ako letiš s veèim nagibom. Ako brzo penjem, znam da je rub stuba vjerojetno turbulentan. Nikad ne odletim iz vrlo jakog stuba jer znam da bih tako naišao na turbulenciju. Najbolje je ostati u sredini i popeti se do baze.
Nejveæe razlike izmeðu dizanja i spuštanja su na visini do cca. 150 m iznad tla. Lijepo letiš na 200 m, potom te odjednom povuæe s 5 m/s prema gore, a odmah zatim zakuca prema zemlji. Najbolja prosjeèna dizanja su višlje u stubu, sve dok se ne ohladi i onemoguèi daljnje penjanje. Èesto su bliže tlu trenutna dizanja preko 7,5 m/s, a u 20sekundnom prosjeku ne ide više od 3 m/s. Istinsko dizanje u stubu pokazuje prosjek, ne trenutno dizanje. Èesto slušam pilote kako kažu: "Hej, danas sam imao dizanje 10 m/s!" Uglavnom govore o trenutnom, ne o istinskom dizanju. Jedino mjesto gdje sam doživio istinskih 10 m/s je Owens Valley u julu. Ako silovito kružiš, možeš stvoriti svoj 'stub' sa više od 5 m/s uz vesele zvukove varia. To je laž kojoj dosta pilota vjeruje i s divljom vrtnjom grade svoje stubove tamo gdje nema nièeg.
Sve gore napisano je moja teorija, temeljena na knjigama o paraglajdingu, razgovorima s drugim pilotima i sopstvenim iskustvima. Tvoja lièna teorija je vrlo važna. Neprestano je usavršavaj i rezultati neèe izostati. Ako te neko pretekne u stubu, to može biti zbog paraglajdera, ali najvjerojatnije je napravio nešto što ti nisi. Ne ljuti se ako drugi penju brže od tebe, radije pokušaj shvatiti zašto je do toga došlo. Kruže šire ili uže? Pomaknuli su se u bolje dizanje, a ti ne? Mislim da nitko nije roðen kao bolji pilot od drugoga, nego neki razmišljaju o tome što rade i pokušavaju biti što bolji. Radujem se tome što cu u novoj sezoni nastojati sve napraviti bolje i vama želim puno sreæe! I na kraju, najbolji pilot je onaj koji se najbolje zabavlja.
|
